Konavoska kuća

Konavoska obitelj ili konavoska kuća gotovo su istovjetni pojmovi. U Konavlima u tradicijskom obliku  života živjelo se u zajednicama koje su se sastojale od više inokosnih obitelji i velikog broja članova. Svi oni su predstavljali konavosku zadružnu kuću i unutar nje poštovali običajni zakon koji se odnosio na sve članove.

Članovi zadružne obitelji bili su povezani rodno. Dakle, potomci jedne generacije, braća kao i  prvi rođaci, a nerijetko i dalji rod sa svojim ženama i djecom su dijelili kućanstvo. Obitelj bi tako ostajala u istom kućanstvu dok god više ne bi bilo uvjeta za zajednički život. Tada bi se zajednica dijelila, odnosno, razgranala na dvije grane koje bi opet dalje nastavljale rasti u obliku zajednica. U zajednici je bilo zajedničko vlasništvo nad imovinom, kućom, zemljom, blagom. U slučaju diobe, predmet dijeljenja bi tako bilo sve što je zadružna obitelj posjedovala.

Konavoska zadružna obitelj je u stvari jedinica poljoprivredne proizvodnje. To je radna zajednica gdje svi sudjeluju u proizvodnji i preradi dobara. Stvaraju se viškovi kojima zajednica upravlja pa se članovi zajednice bave i plasmanom dobara na tržište. Ekonomski, ove zajednice su zbog velike poljoprivredne proizvodnje bile neovisne i samoodržive.

Obitelj Borković, Močići, 1921

Zajednicama su upravljali domaćini ili starješine. Njih bi odrasli članovi zadružne obitelji izabrali između svih mlađih sposobnih muškaraca u obitelji. Nije bilo nužno da su oženjeni, ali ako su bili oženjeni nikad ne bi domaćinova žena mogla biti glavna domaćica kuće. Izbjegavalo se da neki par u obitelji ima veće ovlasti od drugog. Tako je za domaćicu birana žena drugog muškarca iz kuće.

Kvalitete domaćina trebale su biti na korist čitave zajednice. Domaćin je trebao biti mudar, ekonomičan, sposoban, a nadasve pravedan kako bi u zajednici vladao mir. On je odlučivao o troškovima kuće, a u svim vanjskim poslovima je predstavljao cijelu zadružnu obitelj. Njega su ukućani pitali sve što im je trebalo, od njega su se tražili blagoslovi i dozvole. I premda ovako izgleda kao da se radi o autokratu, domaćin se uvijek savjetovao sa ukućanima i radio poslove jednako kao i svi drugi članovi obitelji. Jedina razlika je bila što je na njemu bila sva odgovornost za prosperitet zajednice kao i za rješavanja svih sporova između članova.

Domaćica kuće bila je žena koja se najviše brinula o rasporedu hrane kroz godinu. Ona je organizirala zalihe i planirala obroke za svih. Uz to,  nju se pitalo za sve kućanske poslove. O većim nabavkama dogovarala se s domaćinom, a brinula se o svim potrebama unutar kuće. Život i opstanak zajednice ovisio je o sposobnostima domaćina i domaćice.

Obitelj Metković (Đuro “Đuran”), Mikulići, 1932.

Svi ostali članovi imali su svoje uloge i zaduženja prema svojim sposobnostima i starosti. Poslovi su dijeljeni na ženske i muške, a djeca su se uz svoje starije članove obitelji od malena učila obavljati sve. Znalo se tko se brine o živoru, tko o djeci, tko izrađuje opanke, a tko jese i košare. Pa se i danas u šali govori da konavoske kuće imaju svojeg predstavnika koji je za ići na sprovode.

U poljoprivrednim poslovima bili su svi zajedno. A kad bi se smanjio pritisak poslova dolazili bi na red svi oni poslovi koji su tvorili održivu zajednicu. Muškarci bi gradili kuće, okučnice, suhozide. Pripremali bi košare, sepete, jese za sušenje smokava. Išli bi u lov i ribolov i popravljali alat kojim su se služili kroz godinu. Žene su bile zaposlene pranjem odječe, šivanjem, krpanjem, predenjem, tkanjem i drugim sličnim poslovima. Uz njih su se djevojčice od malena učile svim tekstilnim umijećima kako bi do udaje pripremile svoje ruho koje se sastojalo od njihove vlastite odječe za cijeli život. Tako bi djevojčice u ovim velikim kućama uz ostalo hranile bubice i proizvodile svilu za svoje vezove. Do udaje bi pripremile sve što će nositi do kraja svoga života.

Sklapanje brakova za zadružne kuće Konavala bilo je kompleksno događanje. Za primiti novu članicu u zadružnu obitelj valjalo je imati blagoslov domaćina i starijih ukućana. Ona je pak trebala biti iz kuće koja je ravnopravna onoj u koju dolazi, korta prema korti, kako bi se reklo.

Cijeli proces sklapanja braka sastojao se od brojnih događanja i jedne i druge kuće tijekom zaruka, prije i poslije samog vjenčanja. Točno se znalo tko će biti kumovi i svatovi i koji oblik slavlja će se odviti. Tu nije bilo razlika. Svatko je obavljao svoju ulogu davno zadanu u običajnom zakonu ovih zadružnih kuća.

Obitelj Obradović, Dunave

Bitno je bilo samo da se kćeri požene prije sinova, odnosno da sestre odu prije nego nevjeste dođu, da se uloge ne dupliciraju ili kako se šale i danas: da se vragovi ne sretnu. Dok su braća dočekala da se sestre poudaju njihove bi vjeridbe trajale i po desetak godina ili bi se samo kasnije poženili.

Kad bi zadružna obitelj bila u krizi nerijetko bi mlađi muški članovi odlazili trbuhom za kruhom, do polovice 19 st po Mediteranu, a kasnije u Amerike, u rudnike ili pečalbu. Emigriranje iz Konavala značilo je raditi i slati doma novce da se pomogne obitelj. Mnogi su se vratili, ali su mnogi i ostali u svijetu.

Velike zadružne obitelji Konavala počele su se raspadati nakon 2. svjetskog rata. Braća bi se zbog nove organizacije života i zapošljavanja u gradu ili Konavlima dijelili ili čak odvajali. One posljednje zadružne obitelji su nestale nakon Domovinskog rata kad su se Konavljani vratili nakon progonstva na svoje domovine. Sve velike kuće koje su bile u ratu spaljene obnovile su se na način da su u njima izgradili više stambenih jedinica za ogranke obitelji. Tako su Konavle izgubile svoje posljednje Velike kuće, ali u svim konavoskim obiteljima se čuvaju priče  iz tog vremena, nekima slatke, nekima gorke.