Uskrs i Korizma u Konavlima

Uskrs je najveći kršćanski praznik. Datum održavanja je pomičan i ovisi o kretanju mjeseca  u periodu nakon 21. ožujka. Korizma je četrdesetodnevno pripremanje za Uskrs i započinje u srijedu, Čistu srijedu ili Pepelnicu. Ona datumski može pasti nakon 4. veljače, a najkasnije do 10. ožujka. U tom periodu Crkva je predvidjela odricanja, razna bogoslužja, duhovne obnove te izraze posta i milostinje. Običaj korizme kao vremena pokore i odricanja se uspostavio u 4. stoljeću po uzoru na Isusovih četrdeset pustinjskih dana, a i na četrdeset godina koje su Izraelci proveli u pustinji. Narod je ta događanja uvrstio u svoj godišnji ritam i razvio običaje od kojih se neki u Konavlima i danas štuju.

Za vrijeme korizme od vjernika se očekivalo odricanje, razne vanjske i unutarnje radnje koje bi ih trebale osloboditi grijeha. U Konavlima kroz prošla vremena kao i drugim sredinama gdje je crkva bila jedini javni prostor i jedini društveni korektiv razvili su se brojni običaji koji su postali dio godišnjeg običajnog hoda.

Korizmeni običaji usmjereni su na čišćenje duha, tijela i životnog prostora. Korizma započinje postom na Čistu srijedu ili Pepelnicu. Naziv Pepelnica dolazi od uloge pepela koji se koristi na misnom obredu na taj dan, a kojemu je uloga da se prisjetimo da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Upotreba pepela česta je u mnogim kulturama, a u tradicijskom svijetu osim duhovne nagovještavala je već spomenuti proces čišćenja. Pepeo je bio glavno sredstvo čišćenja i dezinfekcije u prošlim vremenima.

Konavoke i Cvijetna Neđeja, Marko Murat, 1893

Na Pepelnicu ujutro sve konavoske domaćice bi svoje posuđe dobro oprale u pepelu kako bi bile potpuno čiste za pripremu nemrsne i posne hrane sljedećih četrdeset dana. Bio je to više simbolički nego stvarni događaj kojemu su svjedočili svi ukućani. Suho, usoljeno meso koje je ostalo od Božića bi se skupilo u košić i donijelo u potkrovlje ili u ognjište da stoji na suhu dok korizma ne prođe. Za vrijeme korizme jele su se razne žitarice i mahunarke, samoniklo zeleno povrće, ponekad ribe, kupusa i krumpira koliko je ostalo od prošle godine. Od slatkoga pekle su se priganice / prikle koje su se spremale samo od brašna i vode, a pekle su se na maslinovu ulju. Tome svjedoči uzrečica: Korizma uje polokala, a zobje pozobala. Ta lagana prehrana bila je još oskudnija posnim danima kad se jelo samo jedan obrok do sitosti bez prejedanja. Posni dan bio je obavezno petak, a često i srijeda. Tako se u čast Isusove muke pod križom, petkom postilo i uzdržavalo od svega mesnog i mliječnog. Osim toga petkom se u crkvi održavao križni put.  Vjernici su prolazili kroz iskustvo Isusove muke u postajama moleći pokazujući svoju pobožnost.

Korizma je prolazila u tišini, bez plesa, pjevanja i veselja. Nije bilo vjenčanja, a ni drugih svečanosti. Jedini dan kad se dozvoljavalo malo prekinuti korizmenu tišinu bila je četvrta korizmena nedjelja ili Sredoposna nedjelja. U Cavtatu se održavao ples uz igru Pucanje lopižica, a u Čilipima  se održavao bal nakon nedjeljne mise. To je bilo jedino korizmeno veselje. Obitelji su se okupljale u večernjim molitvama intenzivnije nego inače.

Tijekom korizme nije se kitilo nakitom, a žene su nosile vezove i nošnje koje inače koriste prilikom žalovanja. Drugim riječima, prigodni vez ovog vremena su takozvane zatvorenice i tamnije kurđelice i traverse. Na Veliki petak takvo oblačenje je bilo obavezno. Isto tako, crkveni oltari su bili oskudno nakićeni. Na petu korizmenu nedjelju koja se nazivala Zakrivača, svi oltari bi se ogoljeli, a slike bi se prekrile tamnim tkaninama.

Ispletene palmine grančice

Šesta nedjelja u korizmi je Cvijetnica, ili Cvjetna nedjelja. Tada počinje veliki tjedan i svi se događaji intenziviraju. Za Cvjetnicu se pripremaju grane masline i palme koje se nose na blagoslov. I danas je običaj pletenja palmi u Konavlima popularan i svi se pobrinu da nabave lijepo ispletene palmine grančice. Blagoslovljene se grančice cijelu godinu čuvaju u kućama gdje služe za zaštitu ukućana. Osim toga, na Cvijetnicu bi se Konavoke umivale u cvijeću. Ujutro bi starija žena iz kuće izašla i ubrala cvijeća koje bi se stavilo u vodu. S tom vodom su djevojčice umivale svoja lica.

Nakon Cvijetnice dolazi veliki tjedan koji je pun crkvenih bogoslužja. Na veliki četvrtak bi se zavezala sva crkvena zvona, a za potrebe bogoslužja koristilo se čegrtaljke koje su se koristile umjesto zvona,  kojima je puk proizvodio buku simbolički tjerajući Barabu. Na veliki četvrtak se kiti Isusov grob, na oltare se postavlja posijana pšenica i cvijeće. U svim konavoskim crkvama bi se napravili lijepi prikazi Isusova groba pred kojima su se vjernici klanjali. Vjernici na ovaj dan pristupaju ispovijedi zbog koje ne smiju uzimati hranu od ponoća prošlog dana.

Veliki Petak je dan najvećeg posta i tišine. Nitko ne radi ništa, ne dira se u zemlju jer se vjerovalo da kopanje zemlje na ovaj dan je kao kopanje po Isusovim ranama. Vjerovalo se koliko se vina popije na ovaj dan toliko će se krvi obnoviti. U svim selima se pjevala Muka, a nakon križnog puta vjernici se okupljaju u procesiji koja prolazi kroz selo. U Grudi i Cavtatu procesija prolazi kroz cijelo mjesto. Uz put kojim procesija prolazi na svim prozorima kuća pale se svijeće.

Drvena zvona

Velika Subota donosi posebno veselje. Nagovještaj kraja Korizme čuje se nakon što se odvežu zvona kad zazvoni Glorija s matične crkve. Nakon toga javljaju se zvona na svim kapelama. Djevojčice se za vrijeme zvonjenja opet umivaju u cvijeću. Ukućani spuštaju meso s grede i priprema se velika gozba za sutrašnji Uskrs. Na taj dan su se pekle teharice, slatki kruhovi koji su cijelo vrijeme Uskrsnog tjedna krasili stol. Tijekom dana boje se jaja u crvenu boju luka ili broća, a tijekom 20 stoljeća popularizirao se i običaj dekoriranja voskom popularno nazvan penganje jaja. Kaluđeri su se zvala jaja obojena u tamnu boju, a takva su se bojala u kućama u kojima je bilo žalovanje.

U večernjim satima u crkvama je svečano jer se organizira blagoslov hrane, ognja i sjemena. Žene u torbicama donose sol, šibice, kruh, sir, jaja i drugu hranu koju će ukućani blagovati na Uskrs. Tko nije blagoslovio jajašca dudova svilca na dan Blagovijesti 25.3. sad će imati priliku blagosloviti ih.  Blagoslov ognja se vrši tako da se zapali vatra ispred ulaza u zamračenu crkvu.  S nje svećenici prenose vatru na svijeće.  Ta svijetlost se dijeli među vjernicima i uskoro je cijela crkva osvjetljena. U prošlosti su domaćini u crkvu donosili trs od loze kojega bi zapalili na crkvenoj vatri. Takvog bi donijeli u svoje ognjište da potpuno izgori. Na takav način se simbolički obnavljala vatra u ognjištu.

Proljeće u Konavlima

Tijekom korizme priroda u Konavlima prolazi kroz svoj preporod. Na pepelnicu vrijeme je još hladno, a priroda je još u zimskom ruhu. Dolazak Uskrsa dolazak je obilja u prirodi pa se trpeza na taj dan šareni mladim povrćem, mesom, jajima, sirom i ostalom hranom. Oltari u crkvi su okićeni, cvijeće je posvuda, a svi su odjeveni svečano. Nakon bogatog ručka dan protječe u veselju i čestitanju, djeca se igraju s jajima koja dobiju, pjeva se i veseli. Veselje se osjećalo sve do sljedeće nedjelje koju narod naziva Mali Uskrs, nakon koje bi se svi vratili svojim poljoprivrednim obavezama u punom jeku.

Konavoski narod je korizmu zaista doživljavao kao preporod u svakom smislu. Na pročišćenje tijela, duha i životnog prostora gledalo se kao na vlastiti preporod, a u isto vrijeme priroda je prolazila kroz potpunu obnovu. Danas su neki od ovih običaja u konavoskim kućama još živi. Suvremene životne potrebe u Konavlima nisu više toliko ovisne o ciklusima u prirodi, pa se običaji štuju više zbog predaka i tradicije.

--------------------------------------------------