U Pridvorju ko u bijelome svijetu
- nikolaradonich
- prije 4 dana
- 4 min čitanja
Bilo je svečano sinoć u Pridvorju . Održana je ovogodišnja manifestacija Proljeće pri dvoru koju već nekoliko godina KUD Stjepan Radić organizira na gumnu pridvorskog Kneževa dvora kao svoju centralnu godišnju priredbu.
Ovaj Knežev dvor bio je srce Konavala i konavoski administrativni centar za vrijeme Republike. Na sreću Konavljana i onih koji vole Konavle, dvor je obnovilo Društvo prijatelja dubrovačke starine čelu tada s Nikom Kapetanićem i Denisom Orlićem do 2022. godine. Niko Kapetanić, vizionar obnove konavoskih spomenika, najsnažnije je zastupao vrijednost i važnost ovog kultnog mjesta za Konavle, a za vrijeme obnove planirano je gumno pred dvorom kao buduće mjesto nastupa i događanja. Gumna su u selima Konavala bila za pajanje žita, a kad na njima nije bilo žita ili sočiva koristila su se za balanje i zabavu u svetkovne i nefatižne dane. Ovo gumno ispred dvora nema zaslamnice i napravljeno je baš kao pozornica za plesače. Zaklonjeno dubravom u kojoj su dubrovački pjesnici stvarali svoje klasike, a s druge strane okrenuto konavoskom polju, iz kojeg su Konavljani stoljećima hranili i sebe i Grad. Tako su u srcu dubrovačkih Konavala Pridvorjani napokon dobili još jednu svoju pozornicu, zapravo pravo mjesto za ovakva događanja.
Baštinsko nasljeđe ovoga mjesta bilo je nadahnuće organizatorima za nešto drugačiju formu izvedbe pa su se uz pridvorske folkloraše na gumnu pojavili i konavoski knez i konavoka Luce u takozvanom Pridvorskom škercu. Zapravo su oni ovu priredbu moderirali u 4 čina. Strastvena Izmira Brautović u ulozi Luce i sjajni Edi Jertec u ulozi kneza publiku su zabavljali i nasmijavali svojim razgovorima koji su se odvijali između pojedinih nastupa folkloraša. Izmjenjivale su se tu aktualne pripovijesnice koje su i danas aktualne u Konavlima. Za vrijeme Republike na ovom mjestu u Konavlima nastajala su književna djela, knezovi koji su ovdje stolovali završavali su u našim lektirama, a naravno i u povijesnim spisima Republike. Nadam se da su sinoć svima organizatori otvorili oči na vrijednost nove kazališne pozornice, dubrave, proplanka, dubrovačkih mira i konavoske pustolovine, što god da treba – sve je ovdje. Povrh svega ima tu nečega što je izgubljeno u Gradu, Cavtatu i Čilipima. Tišina koja je potrebna za izvedbu na otvorenom: ovdje se ne čuju avioni ni drugi promet, ni buka iz kafića ni glazba iz klubova.
Pridvorjani su i dušom i tijelom u svome folkoru. Već godinama okupljaju veliki broj članova iz brojnih sela, rade s najmlađima, sviraju sve moguće instrumente i to rade iz ljubavi i poštovanja prema baštini. Oni nemaju prihode od turizma ili redovna financiranja iz proračuna, pa je još više vrijedna poštovanja njihova slojevitost i angažiranost. Svaki put kad se predstavljaju divim se njihovim brojnim sekcijama, brizi za nošnju, uključivanju jako, jako malih članova kao i onih najstarijih te angažiranju profesionalaca voditelja. Lijepo je vidjeti mlade ljude posvećene svome nasljeđu.
Njihov program sinoć je započeo s najmlađim mandolinistima koje su s pozornice zamijenili najmlađi plesači plešući Potkolo. Na lijerici im je svirao dječak Josip letunić, sin dobro poznatog glazbenika, izvrsna lijeričara Iva Letunića, Uvijek veseli vidjeti izmjenu generacija i toliku dječicu koju okuplja folklor, Pridvorjani su u tome prvaci. Nastupi najmlađih svima izmamljuju osmjeh na lice, a njihov trud se nagrađuje najvećim pljeskom. Na pozornici su im se pridružili malo stariji, a ispred njih publici se obratio i mali veliki zdravičar Luka Letunić s nekoliko stihova konavoske zdravice. Gledali smo ih kako plešu plesove Denči, Čičak i Maricu.
Nakon njih na pozornicu su izašli stariji mandolinisti, sjajna ekipa pod vodstvom Rikarda Kužnina. Oni već neko vrijeme beru nagrade i komplimente za svoj rad van Konavala. Savršeno uštimani, milozvučni, aranžirani, uglavnom izvrsna grupa mladih svirača koja nas je počastila mješavinom obrada dalmatinskih skladbi, pa su jedino nošnjom koju su imali na sebi i predanosti sviranju svjedočili da su Konavljani. Dobili su zasluženo ogroman pljesak.
Nakon njih slušali smo klapu, tri ženska i 6 muških glasova u prekrasnoj izvedbi pjesme Konavle, nakon njih zbor s pjesmom Loza u Škripu i Snježnica od Nike Peškareve. Ženski glasovi Konavoki su se prolili kroz Snježnicu na onaj arhaični način kojim Konavle zvone. Bili smo opet u glazbenim Konavlima.
A onda su se na pozornici poredali zdravičari, svaki po segment, svaki do svoga Amen daBogda! Napijanje je započeo Ilija Kesovija, svojim junačkim povikom, a nakon njega nastavili su Lukša Prokurica, Antonijo Đuka, Antonijo Madžar, Andrej Dragić i sjajni Pavo Đukan. Za moj pojam prekratko, jer zdravica se treba slušat, ne samo da bi se slušala već da bi se dijelili blagoslovi i da budemo bolji jedni prema drugima.
Konavoska zdravica uživa status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske od 2018. godine. Nositelji zaštite oni su koji je izvode, tako da kulturnog dobra nema ako se zdravica ne govori i ne uči dalje. Na popisu zdravičara nositelja je petnaestak ljudi iz Konavala koji su govorili zdravicu u vrijeme kad se proglašavala kulturnim dobrom, večeras smo čuli četiri nova zdravičara. Konavoska zdravica živi!
Nakon njih uživali smo u nastupu najstarijih plesača. Uvijek nasmijani, svi po redu ponosna držanja priuštili su nam večeras i neke rijeđe viđene izvedbe. Premda ih je uvijek lijepo gledat, sinoć pred Dvorom kao da su malo pustili od svoje poslovične snage pa su bili lakša koraka, više možda nalik Čilipjanima. Izostalo je gromoglasje Gornje bande, nije se čulo „po tlima ko bala“. Međutim, u Gornju bandu nas je odmah vratio Stjepan Marinović svirajući lijericu i mjeh. Diplio je Stjepan u mjeh odvažno i pokazao da se može i mora, a nadam se da ćemo ga uskoro na nekom novom nastupu vidjeti i sa svrdonicom. U ta tri konavoska instrumenta živu vječne Konavle, starije od Republike i Kneževa dvora i dobro je da ih povremeno čujemo, onako za orjentaciju, da se ne izgubimo u dalmatinskom milozvučju.
Treba čestitati KUD-u iz Pridvorja na njihovu radu, a ovom prilikom treba čestitati i Društvu prijatelja na obnovi spomenika koji žive i služe zajednici. I jedni i drugi samo su pojedinci koji svoje slobodno vrijeme daju zajednici, rade što vole i činu čuda.
