O obući u Konavlima

Opanci su najstariji poznati oblik obuće konavoskih seljaka. U vremenima domaće proizvodnje obuće bili su pretežita obuća cijelog balkanskog prostora. Opanak se sastoji od potplata od sirove kože ili u 20. stoljeću gume i prepletenih oputa na gornjem dijelu u kombinaciji s platnom. Opanke razlikujemo na širem geografskom području u detaljima izrade i njihovim oblicima, pa su tako i Konavle imale svoje prepoznatljive oblike opanaka.

Opanci su se proizvodili u svakoj kući, a nosili su ih i muškarci i žene i djeca. Izrađivani su na istom kalupu i za desnu i za lijevu nogu, a u kućama su postojale razne veličine kalupa koji su služili i za izradu i za popravke. Dok su se nosili opanci, svatko je imao obuću.

Njihov najdugovječniji i najstariji poznati oblik su opanci oputaši. Rađeni su od potplata od sirove kože koji se na prednjem dijelu spojio u tzv. kljun. Kljun u konavoskim opancima bio je neizražen što ih je razlikovalo od opanaka iz zaleđa.

Opanci oputaši

Po rubu opanka probile bi se rupe kroz koje se provlačila oputa od bravlje, rjeđe svinjske kože ili crijeva. Oputa je konopac od kože, odnosno nit tanko rezane oko sebe uvite kože. Oputom se pleo gornji dio opanka preko drvenog kalupa spajajući potplat sa pletivom.

Opanci oputaši nosili su se obavezno na vunene obojke: čarape, nazuvke i naprske, koji su bili njihov sastavni dio, a odvajali su stopalo od kožnog poplata. Količina i vrsta pletenih dijelova ovisila bi o godišnjem dobu i okolnostima.

U ljetnim mjesecima, naročito u južnom dijelu Konavala nosilo se opanke telaše. Opanci telaši su umjesto opute na gornjem dijelu imali platno. Na gornjem dijelu je neki oblik kopče, a ako su rađeni bez mogućnosti kopčanja zvali su se pepice i uglavnom su ih nosile žene.

Opanci telaši

Kad bi se opanci namočili ili raspali vračalo bi ih se na drveni kalup gdje su se ponovno učvršćivali oputom. Takvi prepriječani zvali su se oprečonice.

Pojavom automobilskih i avionskih guma stvorila se nova sirovina za izradu obuće. Od starih, odbačenih guma bi izrezivali poplat, probijali u njemu rupe i privezivali konopcima telu. Koža za poplat više se nije toliko koristila jer se guma pokazala praktičnom za seoske poslove, a nije se ni raspadala na kiši. Ovakvi opanci zvali su se opanci gomaši izrađivani su i s kožnim dijelovima u crnoj i crvenoj boji.

U svim ovim opancima Konavljani su obavljali svoje kućanske i poljoprivredne poslove pa se ova obuća smatrala radnom obućom. Međutim, za odlazak u crkvu ili u grad trebalo je imati bolji komad obuće koji je služio samo za svečane prilike. Konavljani bi dolazili do crkve ili gradskog ili mjesnog središta u svojim radnim opancima, a novije cipele ili opanke bi nosili u torbicama. Pred ulazak u samo mjesto postojali su suhozidi koji su između ostalog služili za odlaganje opanaka do povratka doma. U crkvu, središte grada ili mjesta odlazilo se u ljepšim cipelama koje su se tada nazivale prezuvače.

Prezuvače su gotovo do 2. svjetskog rata bile najčešće crvene ili crne papuče / kondure. Služile su kao finija obuća za svečanije prilike. Na svim studijskim fotografijama iz 19. stoljeća Konavljani su obuveni u ovu obuću. Oko 1920. godine desna i lijeva papuča se počinju raditi odvojeno, a dječje dobivaju kopču. Svi su nosili crvene osim ljudi koji su bili u koroti. Njihove su bile crne. One su bile isključivo postolarski proizvod koji se nije mogao napraviti u kućanstvu. Za tadašnju konavosku zajednicu bile su demonstracija mogućnosti kupovine u gotovu novcu. Još krajem 19. stoljeća P. B. Bijelić zapisuje kako su ove papuče bile jedan od darova mladoženje prilikom zaruka ženama u kući.

Prezuvače

Utjecajem europskih trendova nakon 1. svjetskog rata ženske kondure dobivaju potpeticu, a isto tako prilagođavanje trendovima u obući polagano briše granicu između seoskog i urbanog obuvanja. Ostaje razlika nove i stare obuće ovisno o prilikama za koje se nose, a gotovo sve se nabavljaju kod postolara ili u lokalnim prodavaonicama. Postolari su tijekom 2. polovice 19. stoljeća izrađivali i štivalete, odnosno polučizmice koje su  samo bogatiji Konavljani mogli sebi priuštiti.

Nakon 2. svjetskog rata u svakom selu je postojao postolar koji je obavljao popravke i izrađivao opanke gomaše i cipele. Posljednji takav, g. Niko Kuliš iz Dubravke nas je nedavno napustio, a do same smrti je izrađivao opanke i pepice za Konavljane koji su trebali obuću za konavosku nošnju.