Konavoski vez

Umijeće izrade konavoskog veza povezuje sve konavoske žene. U prošlosti je ovaj vez bio obavezan  dio konavoske nošnje, a danas se njime bave zaljubljenice u konavosko rukotvorstvo. One izrađuju ukrasne i upotrebne predmete koje ukrašavaju konavoskim vezom i tako održavaju umijeće izrade na životu. Nošnje se danas rijetko oblače, pa je i potreba za izradom poprsnica i orukavlja za nošnju gotovo nestala.

Konavoski vez koji se izrađivao za nošnju sastoji se od poprsnice i orukavlja koji se prišivaju na žensku košulju. Poprsnica pokriva prsni dio košulje i na svome dnu ima obavezan dodatak - kite od zapredene svile. I poprsnice i orukavlja su izrađivani uglavnom od svile proizvedene u konavoskim kućama. Osim svile, u prošlosti se koristila vunica, u 20. stoljeću i pamučni konac.

Koliko znamo iz dosadašnjih istraživanja konavoski vez u ovom obliku postoji u Konavlima preko dvjesto godina. U muzejima u Hrvatskoj i u svijetu, kao i u privatnim zbirkama, postoje primjerci starijih poprsnica od onih iz 19. stoljeća. Isto tako, na grafikama umjetnika, u putopisima, u arhivskim spisima i spomenima u književnim djelima vezena košulja i vezovi se često spominju i u starijim dokumentima.

Do 2. svjetskog rata sve su žene u Konavlima bile obučene u konavosku nošnju. Do Domovinskog rata većina starijih žena oblačila je svoje nošnje na svečanim prilikama, a  dio njih i svakodnevno, a na njima je neizostavan dio bio konavoski vez koji su sam izradile.

Konavoski vez pripada utkanicama,  najjednostavnijoj tehnici vezova po broju.  Utkanice se pojavljuju u svim starim kulturama, gotovo po cijelom svijetu. Osobito bogatstvo ovog načina ukrašavanja odijela nalazimo u zemljama  koje naseljavaju slavenski narodi, a najveću sličnost sa konavoskom utkanicom nalazimo na ukrašenim nošnjama iz nekih područja Ukrajine. Upravo iz ovog razloga smatra se da je ova utkanica stigla na naše područje sa doseljavanjem korpusa slavenskog stanovništva.

Slična utkanica se zadržala i u mnogim drugim hrvatskim nošnjama, npr. u Dalmatinskoj zagori, Ravnim Kotarima, Žumberku, Peroju, sjevernoj Hrvatskoj ili u Slavoniji. Svugdje je utkanica preživjela u nekom svom obliku i svugdje bismo mogli pronaći sličnosti s konavoskom. Međutim, u Konavlima je utkanica preživjela do danas u bogatoj strukturi i ponudi uzoraka za koje vrijede čvrsta pravila koja  vezilje neizostavno poštuju.

Umijeće izrade se prenosilo iz generacije u generaciju, a promjena mode gotovo da vezove na nošnjama nije ni dotakla. Jedini izuzetak je veliki silazak u akromatsko u 20 stoljeću kada su zelena i plava boja zamijenjen crnom bojom, a vezovi su postali manje koloritni.

U Konavlima su konavoski vez obavezno izrađivale sve djevojke do udaje. Vezovi su dio ruha, koja je u predindustrijskom vremenu bilo u cijelosti vlastiti ručni rad.

Počinjalo se u ranom djetinjstvu, ostatcima svile, vunice ili čak travom po nekom lošijem platnu, a kad bi se svladalo tehniku izrađivale su vezove za cijeli život. Djevojčice su vezle na paši, učile od starijih, a donosile doma izvezene dijelove u izvještaj majci, teti ili kojoj drugoj ženi koja je pratila da se ruho priprema. Da bi izvele određeni uzorak veza djevojke su s naličja odbrojavale niti platna preko i ispod kojih se provlači konac i na taj način tvori uzorak. Rad s naličja omogućivao je izuzetno uredni izgled veza sa lica.

Ovisno o okolnostima, do udaje napravile bi do četrdeset vezova za sve svoje prilike. U ruhu bi se našle poprsnice za svaki dan: i za mladost i za starost, za korote kao i one za svečane i misne prilike, posjete i odlaske u grad te one vrlo svečane za krsna imena i vjenčanja. Najsvečaniji  vez izradile bi za vlastito vjenčanje, a isti bi se najčešće koristio za ukop.

Premda su od početka 19. stoljeća žene vezle poprsnice i orukavlja kao samostalne predmete te ih prišivali na košulje, nije oduvijek bilo tako. Vez je prvotno bio direktno izvezen na košulju, u 18. stoljeću najvjerojatnije kao vezeno opleće koje se prišivalo uz donji dio košulje.

Kao samostalni predmeti vezene poprsnice su razvile brojne primjerke u kojima se iskazuje stupnjevanje svečanosti ili korotnosti. Inačice pojedinih  uzoraka su se množile, a sve zajedno rezultiralo je s tristotinjak različitih uzoraka konavoskog veza. Tako na cijelom području Konavala vrijede ista pravila iščitavanja statusa žene iz njena veza. 

Konavoskim vezom danas nazivamo sve što se veze iz uzoraka konavoskih  poprsnica i orukavlja. Tako osim vezova za konavosku nošnju konavoski vez se u 20. stoljeću našao na velikom broju primjeraka crkvenog ruha, upotrebnih predmeta kao dekoracija odijela i pokućstva, ne samo u Konavlima već i u Dubrovniku, a i dalje.